Giljermo Martines: Oksford, logika i ubistva...

Mislim da i jeste prvi put da se nagrada Nadal dodjeljuje kriminalističkom romanu, što mislim da je odlično, jer ima mnogo književnih izazova vezanih za pisanje kriminalističkog romana.



Roman „Alisini zločini“ argentinskog autora Giljerma Martinesa, ovjenčan nagradom Nadal, najprestižnijim književnim priznanjem španskog govornog područja, prati epizodu iz intrigantnog života engleskog pisca Luisa Kerola i njegov odnos sa porodicom Lidel i njihovom kćerkom Alisom, koja mu je poslužila kao inspiracija za znamenito djelo „Alisa u Zemlji čuda“.

Giljermo Martines je napisao detektivski roman zasnovan na istinitom događaju, sa elementima intrige i misterije. Riječ je o kontroverznom detalju iz života engleskog pisca Luisa Kerola, odnosno njegovom odnosu sa Alis Lidel. U Oksfordu 1994. godine mlada stipendistkinja Kristen pronalazi stranicu istrgnutu iz privatnih dnevnika Luisa Kerola, autora „Alise u Zemlji čuda“. Tajna koju krije ova stranica može drastično izmijeniti sve što se zna o Kerolu. Ali Kristen ne stiže na sastanak bratstva „Luis Kerol“ sa svojim otkrićem. Umjesto toga doživljava nesreću za koju će se ispostaviti da nije bila slučajna. Sumnje da bi ovakve nesreće mogle da se nastave biće ubrzo potvrđene. Uslijediće niz ubistava naizgled počinjenih prema određenom obrascu, u kojima su upotrijebljeni elementi iz knjige o Alisi, s namjerom da se svaki put iznova spriječi da tajna stranice iz Kerolovih dnevnika ugleda svjetlost dana.

Glavni pokretač radnje „Alisinih zločina“ jeste tajna opsesija Luisa Kerola. Kerolov diskutabilan afinitet prema djevojčicama i njihove fotografije u erotskim pozama razlog su za sprovođenje istrage zbog ubistva i pokušaja drugog. Bratstvo Luisa Kerola sa sjedištem u Oksfordu, koje se bavi očuvanjem i proučavanjem života i rada ovog matematičara i pisca, biće upleteno u istragu. Slavni profesor logike Artur Seldom, član Bratstva, i njegov mladi student matematike iz Argentine, zaintrigirani nepredvidivim zločinima, ujedinjuju snage da bi pronašli krivca i pokušali da riješe zagonetku koja stoji iza ubistava.

Martines u ovom romanu ne sudi slavnom piscu i matematičaru već na zaostavštini njegovog svijeta gradi izvanredan kriminalistički roman. Pitkim, preciznim i besprekornim stilom, iza kojeg stoji briljantan matematički um, Martines je napisao očaravajući roman koji u tradiciji Borhesa i Umberta Eka prenosi detektivsku priču na teren književnosti. „Alisine zločine“ objavila je Laguna u prevodu Gordane Mihajlović.

Giljermo Martines, matematičar po obrazovanju, iskoristio je svoja iskustva sa Oksforda, gdje je bio na postdoktorskim studijama, i prenio ih u sjajan triler „Neprimjetni zločini“ po kome je snimljen i film. Martines je rođen 1962. godine u Argentini, u mjestu Baija Blanka. Doktorat iz matematike, iz oblasti logike, odbranio je u Buenos Ajresu, a postdoktorske studije je završio na Oksfordu. Autor je romana: „Spora smrt Lusijane B.“, „Povijest o Rodereru“, „Maestrova žena“. Martines živi u Buenos Ajresu odakle je i govorio za ART.

„Alisini zločini“ nastavljaju se na Vaš roman od prije skoro dvadeset godina „Neprimjetni zločini“. Šta osim zajedničkih likova povezuje ova dva romana?

U stvari, roman se odvija šest mjeseci poslije prethodnog, a svijet Oksforda, i mnogi sporedni likovi su isti, pa se nadam da ima istu atmosferu. Glavna veza sa „Neprimjetnim zločinima“ su osnovni refleksi o logici, ubistvima i krivičnoj istrazi, kao i o vezi sa filozofijom i književnošću, u ovom slučaju, sa kratkom pričom „Pjer Menar, pisac Don Kihota“ Horhea Luisa Borhesa, a takođe i sa takozvanim problemom „radikalnog prevoda“.

„Alisini zločini“ inspirisani su romanom „Alisa u Zemlji čuda“ Luisa Kerola. Šta je bio glavni podsticaj za pisanje ovog romana?

Pri pisanju romana moj glavni problem je bio da zamislim sav raspored uloga za članove Kerolovog bratstva. U početku sam imao samo jedan ovakav lik (Rajmonda Martina, zamišljao sam ga kao kombinaciju dva poznata logičara: Rajmonda Smilijana i Martina Gardnera, obojica ispred Alisinog svijeta zagonetki i paradoksa). Trebalo mi je šest mjeseci da smislim ostatak grupe tog bratstva, i zaustavio sam se u zavjeri u petom poglavlju, čekajući da se svi ovi ljudi pojave.

Roman takođe prati kontroverznu vezu između Luisa Kerola i Alis Lidel. Ona je djevojčica koja je inspirisala Kerola za lik istog imena. Kako Vi posmatrate ovu vezu između Alis i Kerola? Da li je pisac prekoračio granice pristojnosti?

Ovo je veoma teška tačka za rješavanje. Čini mi se da možda ne sa njom, ali ima dovoljno dokaza u njegovoj biografiji da se bude sumnjičav u pogledu drugih djevojaka, čak i sa Inom, Alisinom starijom sestrom. U svakom slučaju nema ubjedljivih dokaza i diskusiona materija oko ove osjetljive materije je dio romana.

Takođe, trebalo bi pomenuti da su u viktorijanskoj Engleskoj ljudi posmatrali odnose sa djecom drugačije nego kako mi danas na to gledamo... Onda priča o Kerolu i Alis nosi drugačije značenje. Da li je tako?

Da, zaista: djetinjstvo je u to vrijeme bilo mnogo drugačije: mnoga djeca su umirala tokom prve godine svog života, na njih se gledalo kao na anđele, postoji čitava ikonografija u tom pogledu, odjeci ovoga se pojavljuju u Kerolovoj prvoj biografiji njegovog nećaka Stjuarta. Takođe, djevojke su mogle da budu žene sa 12 godina. Još jedna važna razlika je u tome što je djeci bilo dozvoljeno da budu u društvu odraslih ljudi bez tolikog broja prevencija i sumnja koje mi imamo u našoj današnjici. Još jedna stvar: fotografije gole djece na plažama, dok su ih po navici oblačili, dok se igraju po kući, dok su bili bijesni, nijesu bile uopšte smatrane alarmantnim.

Koliko ima istine u priči o izgubljenim stranicama Kerolovih intimnih dnevnika? Šta je zapravo sakriveno na tim istrgnutim stranicama?

Sve što sam napisao o Kerolovom životu i ovim iscijepanim stranicama, kao i diskusije o izgubljenim stranicama iz njegovog dnevnika je istinito (to je ono što sam našao u različitim biografijama). Jedina razlika je u tome što je stvarna osoba koja je pronašla ovu pocijepanu stranicu bila mlada spisateljica u to vrijeme Karolina Lič. U mom romanu je mladi istraživač, i jedna od glavnih likova, Kristen Hil.

I u ovom romanu postoji veza između logike i zločina. Zašto je ova veza važna za Vas kao matematičara?

Pišem trilogiju romana čija se radnja odvija u Oksfordu, sa ova dva glavna lika, eminentnim logičarom i njegovim učenikom, skriveni naslov u mom umu je „Trilogija Logike i Ubistva“. Zanimaju me načini kako ljudi znaju kada je nešto „sigurno“, razdaljina između onoga što je istina i onoga što je demonstrativno, način na koji su ljudi skloni da vjeruju u skladu sa svojim apelima, o pogrešnom načinu ubjeđivanja ljudi u pogrešne činjenice, i ono što u svom romanu zovem „estetika rezonovanja“: mnogo puta čovjek ima tendenciju da vjeruje, ne u ono što je bliže istini, već u ono što nam je dopadljivo ili nas umiruje iz mnogih drugih razloga... Sva ova pitanja su takođe vezana za nagađanja i igru „vjerovanja“ koja se nalazi iza krimi romana.

Pišući ovaj roman, da li ste ponovo čitali „Alisu u Zemlji čuda“? Šta nam ovaj roman, književni apsurd, kako ga mnogi smatraju, otkriva?

Da, zaista, divno izdanje „Alise“ sa komentarima Martina Gardnera sa entuzijazmom preporučujem to izdanje svima koji žele da znaju o mnogim detaljima vremena i suptilnostima ironije koja se raširila po cijeloj knjizi. Ono što sam otkrio u ovom čitanju kao odrasla osoba je da postoji nivo muke i Alisina anksioznost, koja je povezana sa činjenicom da je Alisa dobro obrazovana djevojka u udobnim pravilima tipa „molim“, „hvala“ i engleske ljubaznosti, i odjednom je bačena u svijet licemerja, grubosti, nasilja, u kojima su ova pravila beskorisna. Ovaj problem obima pravila je veoma važan i u mom romanu, a vezan je za filozofski problem koji je proučavao Vitgenštajn u određenoj mjeri, to se pojavljuje u „Neprimjetnim zločinima“, a takođe i u ovom romanu.

Dobili ste prestižnu špansku književnu nagradu Nadal za roman „Alisini zločini“. Šta za Vas znači ova nagrada, pogotovo što ste je dobili za kriminalistički žanr?

To je najstarija književna nagrada u Španiji i jedna od najprestižnijih, dobio sam je u 75. izdanju, ona je znamenitost izdavačke kuće Destino. Mnogo mi je značila, kao priznanje, ali i kao mogućnost da se dopre do tako široke španske i hispanoameričke publike. Mislim da i jeste prvi put da se ova nagrada dodjeljuje kriminalističkom romanu, što mislim da je odlično, jer ima mnogo književnih izazova vezanih za pisanje kriminalističkog romana. Napisao sam nekoliko eseja o rastućem širenju nekih postupaka žanra na ostalu književnost.

Šta nam možete reći o svom iskustvu života u pandemiji? Koliko su sve ove okolnosti na globalnom nivou ostavile traga na Vaše pisanje, komunikaciju sa ljudima? Da li vjerujete da će svijet biti drugačiji nakon pandemije?

Cijelu prvu godinu proveo sam u pisanju novog romana, koji će biti objavljen u martu sljedeće godine, naslov je „Posljednje vrijeme“, tako da sam mogao da se spasem nekako i da se dovoljno fokusiram da pišem tokom ove globalne noćne more. Nemam nikakva očekivanja da će se svijet promijeniti na značajan način, samo imam nadu da će vlade pokušati da pojačaju obrazovanje u nauci. Opasnije od pandemije je to što je u mnogim zemljama 30 odsto stanovništva protiv vakcinacije. Ako nemamo kritičnu masu obrazovanih ljudi u bliskoj budućnosti i nastavimo da podstičemo glupe ideje kao što su ravna Zemlja, astrologije itd. mamce za klikove, imaćemo u sljedećoj krizi divne vakcine, ali ne i dovoljno ljudi koji će ići po njih. Ono što se trenutno dešava u Sjedinjenim Državama kao i u Rusiji, sa mnogim ljudima koji ne žele vakcine koje imaju kao privilegiju, trebalo bi da bude upozorenje na „pravo stanje“ masovnog neznanja ljudskih bića kao vrste.

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: Vijesti