Enes Halilović: Moj zadatak je da napišem priču koju čitalac neće zaboraviti

„Literatura je tu da nam objasni da uvijek treba da budemo ljudi”, kaže u razgovoru za Vijesti srpski pisac Enes Halilović, koji je u organizaciji Narodne biblioteke Budva promovisao svoj nagrađivani roman „Ljudi bez grobova“.

Halilović ne krije da je njegovo biće na neki način literarno, da on traga za književnošću, ali i da je njegov zadatak samo jedan – da napiše priču koju čitalac neće zaboraviti.

Roman „Ljudi bez grobova“ pisan je iz ugla pripovjedača koji je sin poznatog odmetnika koji istražuje potjeru za ocem, a sve što će naći vodi ga prema literaturi i brojnim pitanjima: Šta je otac? Šta je mitski otac? Šta su žrtve? Ko su umjetnici? U kakvom su odnosu sudbina i izvanredna književnost?

„Čovjek, koja god vrata otvorio, kud god krenuo, pa makar bio i zakovan za stolicu, neminovno nabasa na prošlost“, izgovara narator na početku romana „Ljudi bez grobova“. Kako se vi nosite sa prošlošću, lično i konkretno u ovom romanu?

Nosim se kao i svaki čovjek, onako kako moram. Prošlost nas prati, od nje ne možemo pobjeći, njoj se na neki način vraćamo. Sve što nam se desi prepoznamo kao reperkusiju prošlosti. Moja sudbina zapisana je na neki način, nosi je moje ime. Enes, onaj koji priča priču. Ja pričam priče koje su u dosluhu sa prošlošću, mojom prošlošću, kolektivnom prošlošću, prošlošću cijelog svijeta. Prošlost živi u mojim knjigama.

Sve što uđe u korice jednog književnog djela – junaci, bili stvarne istorijske ličnosti i događaji, oni koji su se desili ili pak alternativna istorija – u literaturi živi svoj zaseban život. Kako vi rješavate ovu situaciju, s obzirom da se uvijek „neminovno nabasa na prošlost“?

Mislim da moramo napraviti razliku između literature i života. Ali, literature nema bez života. Život je, ipak na neki način stariji od umjetničkog stvaranja. Ponekad se nama piscima to pomiješa, pa pomiješamo stvarne junake i junake iz literature, kao u ovom slučaju Ezopa, kao što sam ga ja uzeo iz literature i stavio ga opet u literaturu. Pomiješao ga sa životnim junacima. Čitava istorija književnosti je zapravo jedna potraga. I svi mi tragamo tuđim stopama i našim stopama... tuđi putevi i naši putevi ujedinjeni su u jedan univerzalni put. Moj zadatak je samo jedan: da napišem priču koju čitalac neće zaboraviti. Da li je to teško ili lako? Ja u osnovi mislim da je lako, zato što se držim one misli: radite, svakom će biti lako za ono što je nadaren. Ako imam dara za književnost, biće mi lako to što radim.

Zašto vam je fascinantna bila priča o ocu odmjetniku, ubici?

Pitanje očinstva postoji u istoriji literature od njenog postanka. Pitanje porijekla, identiteta, ko sam, šta sam, odakle dolazim i gdje idem... to su pitanja koja sam imao na umu, o čemu pjeva i onaj koji je ispjevao Gilgameša. Ista ta četiri pitanja u Mesopotamiji na samom početku Šeherezadinih noći, brat pita pita brata ko sam, šta sam, odakle dolazim i gdje idem. I to pitanje oca jeste jedno od ključnih pitanja svakoga čovjeka. Većina pisaca, umjetnika, to sam primijetio, ima vrlo često problem sa očinstvom: da li je to otac koji je ostavio porodicu, koji je bio previše nasilan, da li je to otac koji je nepoznat. Vrlo često pitanje očinstva postoji u svakome umjetniku. Edip, Sofokole znali su za to pitanje, Hamlet… mnogo toga je otac dao književnosti. Ja sam na neki način želio to da osvijetlim; naravno ova knjiga je miks raznih fascinacija koje sam vidio u životu.

Jednom ste izjavili da ste se premišljali oko naslova „Ljudi bez grobova“. Šta je presudilo i koja je simbolika ovog naslova?

Radni naslov je bio „Sunčevo jaje“, zato što je jaje simbol koji se proteže kroz roman... Odlučio sam se za verziju „Ljudi bez grobova“ jer sam se konsultovao sa urednikom. Da li se uredniku marketinški učinilo da je to dobar naslov, ili samo literarno – ne znam. Meni se dopao. Naslov „Ljudi bez grobova“ je neki zajednički sadržalac mnogih sudbina u samoj knjizi, oslikava sudbinu mojih likova, neki su u masovnoj grobnici, neki su bez groba.

U obrazloženju žirija za nagradu Zlatni suncokret stoji kako se roman „Ljudi bez grobova“ „izdvojio zbog nalaženja uvjerljivog okvira koji obuhvata prikaze istorijskih procesa, poetičkih dostignuća i eksperimenata, književnih opsesija i folklorno-mitoloških naslaga“. Koje su vaše književne opsesije?

Mnogo ih je. Ja uzimam književnost kao što bolesnik uzima neki lijek. Čitav život odlazim u biblioteku i tražim knjigu. Ponekad intuitivno tražim koja bi knjiga bila dobra, od naslova, ili uzmem malo prelistam. Kada nađem dobru knjigu, kada prepoznam po jednoj stranici da je dobra, ja sam nestrpljiv da je pročitam cijelu. Kao kada se čovjek zaljubi u neku ženu – želi cijelu da je upozna. Ali, kada vidim da je knjiga neka loša, osjetim se da sam dangubio što sam je uzeo. Jednostavno, potrebna mi je dobra priča, potrebna mi je dobra poezija. Potrebna mi je literatura da je stavim na svoje egzistencijalne rane. Moje biće je na neki način literarno, tragam za književnošću. Nije to da mi ona pomaže da odškrinem život, ima i toga. Ali jednostavno, želim da svoje trajanje uvežem sa literarnim trajanjem. Ona ima za cilj da nas zanese na neki način, da zaboravimo na trenutak gdje smo, da se igramo života. Kao što je igra jedna životna draž. Tako je i literatura igra, i to je neka životna draž.

Pišući poeziju postavljate ozbiljna i teška pitanja, a kritika smatra da jezik na kojem pištete savršeno osjeća, poznajete i volite. Koliko vam je poezija bitna?

Počeo sam kao pjesnik. Prvo što sam pisao bila je poezija. Vidite, i proza kada se piše, mora da je kao pjesma, mora da je sve utegnuto, da nema praznog hoda. Tako da, u suštini, sama podjela na prozu i poeziju za mene je suvišna, jer sve je jedno, jer ako nema pjesničkog – nema ni proze. Poezija mi je bitna. Svi stalno govore da je poezija mrtva, to budale govore. Niko to od njih ne može da dokaže. Poezija uopšte nije mrtva. Zašto Homer je svjež, noćas, ovoga jutra, danas, tematika je svježa, ima nešto novo da nam kaže. A vrlo često, uključimo televizor, gledamo vijesti i nema ništa novo. Poezija, ako je istinska, ona je poezija. Ona uvijek ima nešto novo da nam kaže. Evo, na primjer ovdje smo u Budvi, u antičkom gradu, to sam pomenuo govoreći o Odiseju kada je tražio biljku da vrati mornare u ljudsko obličje, da ne budu svinje. Moguće je kada se neko osjeti kao svinja, kada neko postane svinja, moguće je da postane čovjek, jer literatura je tu da nam objasni da uvijek treba da budemo ljudi.

Ljudi vjeruju pjesniku više nego nekome iz druge branše

Halilović kaže da ljudi ipak, imaju povjerenja u literaturu.

„Nekoliko ljudi je tražilo da ih pomenem u knjigama. Jedan čovjek kome je sin izgubio život, tražio je da mu pomenem sina, drugi čovjek kome je takođe sin izgubio život tražio je da pomenem i treći, jedan inspektor, Zoran Knežević iz Raške, kaže, pomeni mene negdje u knjizi. Pitam ga: Šta je Zoki, ko si ti, Eliot Nes, nisi sada ti neki svjetski detekiv. Kaže mi da je vidio 600 leševa od kada je počeo da radi u policiji. Kao mladi pripravnik ode na udes i vrši uviđaj, tamo negdje se neko objesio, nekoga je ubio vo … poslije je bio načelnik za krvne i seksualne delikte, pucnjave, ubistva. Za 30 godina, kaže mi, ja sam vidio 600 leševa. Zamislite koliko je veliko grblje sa 600 grobova, kaže sve sam ja to vidio, pamtim svaki taj leš. I zato pomeni me u knjizi. Ja ga ponovo pitam šta ti to treba, on kaže da smatra da bi to bilo važno za njegov život. I pomenuo sam ga. Znači ljudi imaju povjerenja u literaturu, ljudi više vjeruju pjesniku, nego nekom čovjeku iz neke druge branše. Oni osjećaju da mogu nama da se obrate. Eto tri čovjeka su od mene tražila i ja sam to ispunio, imponovalo mi je njihovo povjerenje u jezik, u govor, u pjesništvo u priču“, naglasio je Halilović.

Autor: Vuk Lajović
Izvor: vijesti.me