Elvedin Nezirović: Šutnja je oduvijek bila najisplativiji model slobode govora!

Elvedin Nezirović, rođen 1976. godine. Diplomirao je na Pedagoškoj akademiji, odsjek za Bosanski jezik i književnost na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru, kao i na Fakultetu humanističkih nauka, odsjek za Engleski jezik i književnost, također na Univerzitetu „Džemal Bijedić“. Živi i radi u Mostaru.



Objavio je zbirke poezije „Bezdan“ (2002), „Zvijer iz hotelske sobe“ (2009) i „Propovijedanje bluesa“ (2018), zbirku priča „Toliko o tome“, zbirku eseja, tekstova i kolumni „Deblokada grada“ (2018) i roman „Boja zemlje“ (2016), i „Ništa lakše od umiranja“ koji je ušao u širi izbor za NIN-ovu nagradu.

Sa Elvedinom za BUKU razgovaramo o pisanju, književnosti u BiH, životu u Mostaru i drugim temama.

Elvedine, našli ste se se u širem izboru za NIN-ovu nagradu, kakav je prvi utisak nakon što ste saznali ovu informaciju?

Uvijek je lijepo kada neko primijeti vaš rad. To je za svakog umjetnika potvrda da ono što radi nije samo vrisak u prazno.

Pored Vas, u izboru su još nekoliko autora iz BiH, koliko ova činjenica govori o tome da imamo dobre književnice i književnike?

Bosna i Hercegovina definitivno jeste vrlo zanimljiva u tom smislu: u smislu, dakle, onoga oko čega se možemo složiti da jeste dobra književnost. Postoji tu, čini mi se, cijela jedna plejada pisaca čije vrijeme tek dolazi, a koja u ovaj naš zajednički kulturološki prostor unosi jednu sasvim novu spisateljsku dimenziju. Koliko na njihovu književnost utiče činjenica da žive u jednoj tako razdijeljenoj i nesretnoj zemlji kakva je Bosna i Hercegovina – to je već pitanje koje zahtjeva neko ozbiljno istraživanje i elaboraciju.

U svom romanu koji je ušao u širi izbor za NIN-ovu nagradu pišete o ubijanju, čovjeku koji ubija jer to može i hoće. Priče o takvim likovima su ljudima zanimljive, misle da su takvi ljudi daleko u američkim filmovima, ali nije uvijek tako. Šta je Vas dovelo do ove teme?

Da se razumijemo: nisam ja pisao ovaj roman jer sam mislio da bi tema – onako kako ste je vi u svom pitanju definirali – mogla biti bilo kome zanimljiva; pisao sam ga naprosto zbog toga što sam se spletom okolnosti našao u središtu jedne priče za koju sam pomislio da je velika i važna, i da bi je vrijedilo ispričati, odnosno da, gledano s književnog stanovišta, takvo što ne bi bio uzaludan posao.

Jackie Arklöw stvarni je lik iz bošnjačko-hrvatskog rata s početka devedesetih godina prošloga stoljeća čija mi je biografija poslužila kao model za lik Johnny Aakera u „Ništa lakše od umiranja“. Međutim, što sam dalje odmicao u pisanju, počeo sam da shvatam da u središtu romana nije Aaker ili barem ne Aaker sam, nego fiktivni lik, Miralem Mikulić, novinar na čijoj je hamletovsko-raskoljnikovskoj dilemi – (u)biti ili ne (u)biti – zasnovana cijela priča.

Koliko je danas u BiH teško baviti se kulturom, pisanjem, koji su po Vama najveći izazovi ovog posla?

Pisanje, prije svega, nije posao, barem ne ovdje, kod nas. Premalen je ovaj naš jezički prostor da bi u njemu pisac mogao da živi od svojih knjiga, što za književnost, opet, ne predstavlja nikakav hendikep. Šta više, to može biti – a često i jeste – prednost.

S druge strane, sama riječ posao podrazumijeva određenu vrstu automatizma, u njenom značenju ima nešto izrabljujuće, industrijsko, nešto u najmanju ruku odveć formalno i do zla boga kruto s čim teško mogu da povežem vrhunska književna djela.

Koliko je težak život književnika na našim prostorima?

Težak je onoliko koliko je težak život i drugih ljudi – bravara, mašinovođa, slikara... Pisci nemaju nikakav ekskluzivitet na nesreću, jer, na kraju krajeva, svi mi živimo romane: razlika je samo u tome, kako reče Kundera, što ih pisci zapisuju.

Pitanje slobodne riječi je na neki način naša vječna tema, kako Vi razmišljate o slobodi u društvu koje želi da nas okuje svakim našim korakom?

U tom smislu, prije svega, ne postoji savršeno društvo. Čak i u mnogo naprednijim društvima u odnosu na ovo naše ili naša, kako god hoćete, postoje ljudi koji se ne osjećaju slobodnima. Svako društvo ima svoje mehanizme kojima nastoji ograničiti moć pojedinca. To je naprosto tako. Između Pojedinca, dakle one društvene jedinke koja svoj identitet ne poima kroz bilo kakve kolektivne odrednice ili barem ne one društveno dominantne, i samog kolektiva s druge strane, uvijek je postojala i uvijek će postojati određena tenzija.

S druge strane, šutnja je oduvijek bila najisplativiji model slobode govora, da ne kažem od svakog oblika javne kritike. Šutnja je, barem ovdje kod nas, pasivno pristajanje na postojeći društveni obrazac u kojemu politička elita ima apsolutnu moć, a njeni poslušnici, njene evet-efendije, kako ih u jednoj svojoj crtici naziva Andrić, nadu da se tom moći, na ovaj ili onaj način, mogu lično okoristiti. U takvim okolnostima, svaki oblik javne, argumentovane kritike, kao možda i najvažnije forme slobode govora, odavno više nije stvar izbora nego obaveze. Jer izbor podrazumijeva neku vrstu etičke alternative, koje u ovom slučaju jednostavno nema ili je barem ja ne vidim.

Koliko je danas teško živjeti u BiH, čini mi se da su ljudi sve napaćeniji, ali sa druge strane ništa se ne mijenja?

Ne znam koliko može biti teško – uvijek može gore, što bi naš mudri narod rekao – ali lako nije, u svakom slučaju. Mogli bismo o tome na dugo i na široko da pričamo, no za to niti imamo vremena, niti bismo otkrili toplu vodu. Vaclav Havel razlikuje dvije bitne društveno-političke situacije: onu u kojoj je čovjek u službi sistema i onu u kojoj je sistem u službi čovjeka. Nije teško pretpostaviti u kojoj od ove dvije mi živimo i zašto nam je, onda, tako kako nam je.

Koliko je u ovakvim društvenim okolnostima važno raditi, boriti se ako pretpostavimo da imamo volje za tu borbu? To je put koji pokazuje da može drugačije?

Problem ovdašnjeg čovjeka jeste u njegovom poimanju i organiziranosti u jedan određeni sistem „pravila i vrijednosti“. On ne samo da ne želi nikakvu borbu, nego svjesno pristaje da bude osnovna sistemska poluga, njegov najvažniji birokrata i, kao takav, gubi sposobnost da bude neposlušan čak i u onim situacijama kada poslušnost znači preći ne samo granicu etike, nego i granicu dobra i zla. Građanska neposlušnost je vrelo demokratije, a ovdje, u ovim našim zatupljenim društvima, neposlušnosti skoro da i nema.

Živite u Mostaru. Šta je taj grad za Vas danas?

Pitate me za Mostar? Nigdje se danas ne mogu osjetiti tolikim strancem kao u Mostaru. Nigdje taj osjećaj usamljenosti nije tako velik kao kada se, nakon kraćeg ili dužeg izbivanja, vratim u grad u kojem sam rođen i u kojem živim čitav svoj život.

Mostar? To je za mene danas nekoliko konkretnih ljudi, s imenom i prezimenom, onih koji su, kao i ja, izgubljeni u ovom vremenu i u ovim okolnostima, onih koji bi najradije otišli da se još ima gdje otići i da je u tijelu mladosti i snage za neki novi početak.

Sve je manje stvari ovdje koje čovjek osjeća kao svoje, onih zbog kojih mu se sopstveni grad nekada činio većim i važnijim od bilo kojeg drugog mjesta na svijetu, a sve je više onih s kojima nema ništa zajedničko, onih zbog kojih mu postaje tijesno, i u gradu i u vlastitoj koži.

Mostar, kažete? To je za mene obitavanje u suludoj nadi – nadi, koja se javlja kao posljednja utjeha, kao odraz nemoći da se promijeni postojeće stanje – da će sve jednom ipak biti dobro, iako mi je jasno da dobrog ovdje više nema, niti će ga biti. Još zadugo.

Koja bi bila neka Vaša osnovna poruka mladim piscima, kako da nađu neki svoj put u današnjoj književnoj „džungli“?

Ne dijelim rado savjete ni vlastitoj djeci, tako da mi je to apsolutno stran teritorij. Ali, eto, kada me već pitate, rekao bih im da ostanu svoji, da ne podilaze tržištu i kritici, odnosno da pišu o sebi, o svom mikro-svijetu, o onome što je njima važno.

Napomena redakcije Lagune: intervju je objavljen 8. januara 2020, pre nego što je Nezirovićev roman „Ništa lakše od umiranja“ ušao u uži izbor za NIN-ovu nagradu.

Autor: Maja Isović Dobrijević 
Izvor: 6yka.com