Đavo ima kulturnu, religijsku, političku istoriju, uspon i pad. On nikada nije bio isti: evropski intelektualci su ga mijenjali. Đavo ne potiče iz Evrope, ali je vjekovima tumarao po njoj.
Ugledni njemački istoričar filozofije Kurt Flaš, u knjizi „Đavo i njegovi anđeli – Nova biografija“ pripovijeda u dvadeset poglavlja đavolovu istoriju, od zapisa u Bibliji do današnjeg vremena. Riječ je o izuzetno aktuelnoj knjizi i ujedno bezvremenom klasičnom djelu. Kurt Flaš posredstvom đavola i njegovih preobražaja opisuje istoriju evropske kulture. Prevodilac je Mirjana V. Popović, a izdavač Laguna.
„Đavo i njegovi anđeli“ pripovijeda đavolovu istoriju opisujući biblijske početke i demonologiju koju su crkveni oci istkali u srednjem vijeku, kobnu povezanost između Sotone i seksualnosti, vjerovanje u đavola i progon vještica. Kurt Flaš nas vodi u posjetu paklu, posvećuje pažnju đavolovim saradnicima, anđelima zla, i prati njegovu istoriju sve do današnjice. Đavo se duboko miješao u čovjekovu svakodnevicu dok mu plodovi prosvetiteljstva nijesu uskratili moć. A ipak danas najrazličitije crkvene, teološke, pa i fundamentalističke grupe naglašavaju stvarnost njegove moći. Papa Jovan Pavle II je 1998. godine preradio i obnovio ritual istjerivanja đavola iz 1614. Flaš u svojoj istoriji posebno ističe one mislioce koji svojim djelima nijesu jačali đavolovu moć, već su nastojali da ga skinu sa dodijeljenog mu trona.
Poglavlja Flašove knjige „Đavo i njegovi anđeli“ su: Ko je Satana, Zašto je đavo zanimljiv?, Istorijsko postojanje Satane, Dematerijalizacija, Tri prepreke, Đavolji sinovi, Sjedište, Borbe. Iskušenje, Lov na vještice, Alternativa?, Bez anđela, bez đavola, Đavo i vještice, Đavo kod španskih jezuita, Posjeta paklu oko 1600, Kritika satanizma: Baltazar Beker, Vijek promjene: 1650-1750, Promjena klime: Ruso. Gete, Sukob oko đavola, Mefisto i Smrt đavola.
Po Flašovom uvjerenju đavo ima kulturnu, religijsku, političku istoriju, uspon i pad. On nikada nije bio isti: evropski intelektualci su ga mijenjali. Đavo ne potiče iz Evrope, ali je vjekovima tumarao po njoj, pa se sa ovog kontinenta uputio u Novi Svijet. Ali, Evropljani ne samo da su trpjeli Satanu, kako se zove na hebrejskom, već su ga preobrazili. Produktivno su razmišljali o tom naslijeđenom starom orijentalnom bremenu. Dali su mu ime, položaj i glas, i oblikovali svoj javni i porodični život prema Bogu i njemu. Flašova knjiga na osnovu odabranih odlomaka opisuje evropski umni rad na đavolu. Ona opisuje brige i misli ovozemaljskih ljudi, dokumentuje preobražaje koje je Satana pritom pretrpio. Evropski intelektualci su se hvatali ukoštac sa „knezom ovoga svijeta“ i prilagodili su ga sebi dugotrajnim radom. Poprimio je oblik koji je bio potreban ili podsticao strah. Mijenjao je svoje lice, prilagođavao se Evropljanima koji su ga prizivali i uveličavali njegovu prirodu.
Satana, đavo, demon – njegova različita imena predstavljaju odraz porijekla i uloge. Njemci ga nazivaju Teufel, što potiče od riječi diabolos. Hebrejska riječ satan značila je tužilac pred sudom i klevetnik. To ukazuje da je svoja saznanja o ljudima prenosio vrhovnom sudiji na vladarskom dvoru. On je, kako se navodi u Knjizi o Jovu, neka vrsta nezvaničnog saradnika. Obavljao je proste sluganske poslove; nema traga pobuni protiv Boga. Zapala mu je paradoksalna uloga da navodi ljude na zlo i onda kažnjava po pravednoj Božijoj volji. U Starom zavjetu, đavo predstavljen kao individua, nije od početka postupao kao apsolutno zao. U Knjizi o Jovu još djeluje kooperativno, a tek u Novom zavjetu postupa kao radikalni neprijatelj – često pod izvornim imenom – Satana.
Religiozna mašta rado je ispisivala imena Satani i njegovim pomoćnicima. Bila je produktivna kao danas farmaceutska industrija. Đavola su zvali Velzevulom, zatim ironično Belzebubom, vjerovatno u namjeri da ga svjesno izobliče, kao i Velijarom. Hrišćani su mu davali imena neobičnog zvuka: Zabulus, Ancitif, Arfaksat, Kalkoniksi Dagon, Mastema i Azazel, Hijaklito, Filpot i Putipar, Gonsang i Grongade, Maho i Modu, Hilio i Smolkin. Naziv Lucifer potekao je iz jednog krajnje slobodnog tumačenja Knjige proroka Isaije 14.
Đavo je sve do 18. vijeka imao značaj za život i bio povezan sa svakodnevnicom kroz iskustvene opsednutosti, magije, nevremena i vradžbine. Izazivao je epidemije i poplave i upravo je ta isuviše dobra umreženost sa svakodnevicom proizvela prve i najvažnije tačke napada protiv vjerovanja u đavola. Ovakva je otprilike bila situacija sa đavolom među hrišćanima: sve dok je takoreći razumno mogao da se dovodi u vezu sa svakim udarom groma i vrebao iza svake privlačne žene kao zavodnik, bio je prisutan; kada se promijenio pogled na svijet, izgubio je ove mamce. Ostao je bez funkcije i javljao se u produktivno živoj svijesti samo u književnosti. Činilo se da je hrišćanstvo bez đavola postalo slobodnije, nesputanije, optimističnije, ali mu je sadržaj osiromašen i izblijedjelo je.
Od 18. vijeka đavo je počeo da posustaje. Pojavljivao se u pozorištu, u književnosti i na filmu. Lucifer je postao Mefisto. Više nije prestajao da zaokuplja Evropljane. To važi od Dantea do Bulgakova, od Miltona do Larsa fon Trira, od „Đavoljskog eliksira“ E. T. A. Hofmana do „Doktora Faustusa“ Tomasa Mana i Salmana Ruždija. Vjerovanje u đavola nije se prvenstveno izgubilo zbog nove prirodne nauke engleskog 18. vijeka. Nova ljudska samosvijest najprije u Engleskoj i Francuskoj istakla je zahtjev da se crkvena vjera vrednuje po mjerama razumske religije. Trpjela je đavola samo kao simbol radikalnog zla. Pojavili su se mislioci koji su težili prevazilaženju institucionalno podsticane ljudske svijesti o slabosti i odbacivanju metafizičkog podaništva; iznosili su spoznajnokritičke i metodološke argumente i pitali: po čemu možemo vidjeti da je uzrok prirodnih procesa đavolji uticaj?
Kurt Flaš (1930) je najznačajniji njemački istoričar srednjovjekovne filozofije na univerzitetu u Majncu. Svoj bogati istraživački opus autor je posvetio predmetu srednjevjekovne istorije filozofije – Avgustinu, Nikoli Kuzanskom, Tomi Akvinskom, Danteu i antici. On se već više decenija bavi pitanjem Boga i njegovih tumača. Kurt Flaš je za svoje stvaralaštvo dobio Nagradu Sigmunda Frojda za naučnu prozu, Nagradu Hane Arent i Nagradu Jozefa Brajtbaha.
Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: vijesti.me