
Knjigu sam dobila na poklon od kume uz reči: „Obavezno javi utiske.“ Pročitavši kratki rezime na poleđini knjige, odlučila sam da čitanje odložim kako bih napravila predah sa teškim temama. Odluku sam prekršila već narednog dana. Kuma nije dugme.
Tema jeste teška. Još teža zbog činjenice da je inspirisana stvarnim događajima. Ako je događaj stvaran, teže je napraviti emotivni otklon.
Šezdesete godine prošlog veka jug Amerike obeležila je rasna segregacija. Dok se pokret Martina Lutera Kinga jača i širi, Elvud, radoznali crni dečak, raste pod strogim nadzorom svoje bake Harijet. Harijet se nagledala svega i svačega, a i doživela. Gubici u njenom životu su brojni. Najbolniji su gubici najbližih. Njen otac se nije uklonio sa puta beloj gospođi. Bar je tako gospođa tvrdila.
Vremena se menjaju. Elvud duboko veruje rečima doktora Kinga. Ljubav će pobediti mržnju. Vera i nada njegov su pokretač. Biti vredan, biti odgovoran, biti dosledan sebi. Ne napuštaju ga ni kada mu se u hotelu, u kojem Harijet radi, belci podsmevaju zbog njegove marljivosti niti kada iz istog razloga to isto rade crni dečaci. Elvud čezne za znanjem i još više za promenama.
Nesrećnim spletom okolnosti, umesto na koledž, Elvud dospeva u Nikl. Popravna škola za dečake, a u stvari zatvor. Ne, mnogo gore od toga. Ne postoji prigodna reč za Nikl. Zahvalna sam piscu što nije ulazio u detalje sa opisima – ono naslućeno, i polurečeno, dovoljno je mučno.
Nakon što je odveden na svoju „porciju sladoleda“ u ozloglašenu „Belu kuću“, Elvud će optimistički pomisliti da je preživeo najgore. Doktor je morao satima pincetom da vadi vlakna pantalona iz njegovog izmrcvarenog tela. A onda će mu Tarner pokazati „Pozadi“. Kad te odvedu „Pozadi“, ne vraćaš se među žive.
Elvud će pokušati da se uklopi u pravila Nikla. I ići će mu prilično dobro. Uz pomoć Tarnera, uspeće se na društvenoj lestvici države u državi. Neće više biti crv, pikavac. A onda će se pojaviti eksterna školska inspekcija. I jedan od inspektora ličiće na Kenedija. I Elvud će napisati pismo. Detaljno, sa datumima, satima, imenima. I pismo će biti predato.
„Sutra te vode pozadi“, prošaputao je Tarner.
„Aha“, odvratio je Elvud. Kao da Tarner priča o nekom drugom. Vrtelo mu se u glavi.
„Moramo da pobegnemo čoveče.“
Elvud se zamislio nad onim moramo.
Zbog neočekivanog, ničim nenaslućenog kraja ovog romana, ovaj roman je pravo iznenađenje!
Autor: Milena Jocović
Izvor:
Delfi Kutak