„Dan posle noći“ – intervju sa Anitom Dajamant

Razgovor : Anita Dajamant, američka spisateljica, za „Vijesti“ govori o svom romanu „Dan posle noći“

Život će pronaći način da se pobijedi smrt

Roman “Dan posle noći“, američke spisateljice Anite Dajamant zasnovan je na nevjerovatnoj istinitoj priči iz 1945. godine, kada je jedne oktobarske noći više od dvjesta zatočenika spaseno iz Atlita, logora za „ilegalne“ useljenike blizu sredozemne luke Haifa kojim je upravljala britanska vojska. Ova priča posmatrana je očima četiri mlade djevojke, zatočenice u logoru, koje su preživjele holokaust: Šajndel, poljske cionistkinje, Leoni, pariske ljepotice, Tedi, Jevrejke koja se skrivala u Holandiji i Zore, preživjele iz nacističkog koncentracionog logora. Opsjedane neizrecivim sjećanjima i gubicima, ne usuđujući se da se nadaju, Šajndel, Tedi, Leoni i Zora nalaze spasenje u prijateljstvu i zajedničkim iskustvima, čak i kad se suoče sa izazovom ponovnog stvaranja samih sebe u neobičnoj novoj otadžbini.

“Dan posle noći“ je nezaboravna i izuzetno dramatična priča o tragediji i iskupljenju, o prijateljstvu četiri djevojke koje su pobjegle u Izrael iz nacističke Evrope. “Dan posle noći“ nedavno je objavila „Laguna“ u prevodu Nenada ulića.

Anita Dajamant (1951) je američka spisateljica. Autorka je bestselera “Crveni šator”, “Dobra luka”, “Posljednji dani”, zbirke eseja “Podižem svoj šator” i šest vodiča za savremeno praktikovanje jevrejskog života i vjere. Bila je nagrađivana kao novinarka, a njeni članci su se redovno objavljivali u mnogim poznatim američkim listovima i magazinima. Živi u Vest Njutnu, u državi Masačusets, sa suprugom i kćerkom Emilijom.

Na početku razgovora za ART „Vijesti“ Anita Dajamant je objasnila kako je nastao njen novi roman “Dan posle noći”:

Godine 2001, kada je moja kćerka bila student druge godine visoke škole, provela je semestar u Izraelu. Moj suprug i ja otišli smo joj u posjetu i bilo je to naše prvo putovanje u Izrael. Proveli smo dobar dio semice na izletima sa drugim roditeljima studenata sa klase, a jedno od mjesta naših zaustavljanja bio je Atlit logor za internirana lica, koji je pretvoren u muzej žive istorije. Tamo smo saznali kako su oni koji su preživjeli Holakaust bili zatvoreni od strane britanske vlasti, kao i prekrasanu i potpuno nepoznatu priču iz oktobra 1945, kada su svi zarobljenici odvedeni na sigurno mjesto u obližnjim planinama. Sjećam se da sam razmišljala: „Sada je ovdje roman.“

Koja je istorijska pozadina vašeg romana? Koliko se “Dan posle noći” temelji na istorijskim činjnicama?

Spašavanje iz Atlita je dobro poznata priča u Izraelu, ali uglavnom kao vojna i moralna pobjedu nad Britancima. Ipak, nijesam se usredsredila na pojedine priče o članovima jevrejske ilegalne grupe Palmah (jevrejski borci), nego na priče zatvorenika logora.  Pronašla sam kontradiktorne podatke o tome šta se tačno dogodilo te noći, uključujući i različite priče o tome gdje se završilo oslobođenje zatvorenika. Koristila sam opšteprihvaćene činjenice (na primjer podatke i na engleskom jeziku iz lista „Jerusalem Post“), međutim, napisala sam roman iz perspektive mojih likova, što mi je dopustilo veliku slobodu  u pogledu detalja i percepcije.

Možete li objasniti simboliku naslova romana “Dan posle noći”?

Naslov sugeriše da se čak i poslije najtamnije noći (u ovom slučaju, Holokausta), rađa novi dan, život će pronaći način da se pobijedi smrt. Ovo je knjiga o ljudskoj otpornosti i mislim da naslov izražava tu ideju.

A kakvu su ulogu imali britanski logori u Palestini?

Oni nijesu bili „koncentraconi logori!“ Iako je taj izraz 1945. godine korišćen u propagandne svrhe, to su bili internacijski logori , a NE logori smrti. Britanci su dobili mandat od Ujedinjenih nacija nad Palestinom, u koji je bilo uključeno sprovođenje strogih ograničenja za jevrejsku imigraciju. Atlit i kasnije logori na Kipru bili su način za kontrolu imigracije. Logori nijesu bili udobni i mogli su biti prilično surovi, ali oni su bili privremeni zatvori, a ne koncentracioni logori.

Iz kog razloga postoji zid ćutnje između Vaših junakinja po pitanju Holokausta, koje su sve to preživjele na različit način?

Poslije rata je postojalo mnogo ćutnje i tajnovitosti o strahotama Holokausta. To je bio svijet ispunjen krivicom: preživjeli su osjećali da ne zaslužuju biti živi jer su njihovi najmiliji umrli, a Jevreji koji su živjeli u Palestini ili Americi, osjećali su krivicu i sram što nijesu znali više ili učinili više za spasavanje onih koji su nestali. Ova činjenica govori da bol kao zdravo i terapijsko sredstvo nije tako široko prihvaćena. Mislim da je tu i osjećaj da je, zapravo, nezdravo osvrnuti se, bolje je da se suoče sa budućnosti i pređu preko onoga što se dogodilo. Tako je bilo do suđenja Ajhmanu 1961. godine, kada su počeli ozbiljni, iskreni i javni razgovori o Holokaustu, a nastavili su se do današnjeg dana.

Kako ste stvorili likove četiri ravnopravne junakinje ovog romana: Šajndel, Tedi, Leoni i Zoru?

Stvaranje likova je dug proces. Oni se razvijaju na strancama tokom vremena posvećenog pisanju, prepisivanju i revidiranju. Ja zaista ne mogu dati tačan odgovor na ovo pitanje, ali iz nekog razloga, davanje imena junakinjama je prvi veliki korak. Kada sam počinjala roman, željela sam da stvorim četiri lika žena sa veoma različitim iskustvima rata. Samo jedna od njih je, na primjer, iskusila koncentracioni logor. Interesovalo me je da istražim kako ljudi preživljavaju velike traume, pa zatim i istraju i, u izvjesnoj mjeri, ponovo otkriju sebe.

Usprkos strahotama Vaša knjiga sadrži optimizam i vjeru u bolji život. Koji je vaš komentar na ove riječi?

Kao što sam rekla ranije, ova knjiga slavi ljudsku otpornost, koja je drugačija za svakoga. Nije svaka otpornost nasmijana i srećna, čak što više ona može biti i opaka. “Dan posle noći” pripovijeda istorijsku priču sa aspekta četiri žene, a ne samo jedne. Uradila sam tako da bih pokazala kako postoji mnogo načina da se preživi i kako postoji mnogo mogućih odgovora na tugu i gubitak i užas, mnogo načina za izgradnju novih odnosa, za život i napredak.

Možete li uporediti Vaša dva romana “Dan posle noći” i „Crveni šator“? Postoje mnoge sličnosti među njima iako su vjekovi među njima...

Uprkos mnogim razlikama, obje knjige slave snagu žena bez obzira na užasne poteškoće i moć ženskog prijateljstva kao izvor i bogatstvo. Obje knjige su o otpornosti. Takođe, obje knjige saopštavaju neispričane priče, više žensku povijest i život žena, kakav je bio u mnogim vjekovima, izostavljen iz kulturnog kanona u istoriji i umjetnosti.

Pišete knjige različite tematike, beletristiku i dokumentaristiku. Koji Vam žanr više odgovara, koji je lakše pisati?

Mislim da je pisanje dokumentaristike mnogo lakše, vjerovatno zato što imam više iskustva i na taj način više povjerenja u tu formu pisanja. Beletristika je mnogo teža: postoji mnogo izbora, mnogo mogućih putanja koje se mogu slijediti. Volim jasnoću dokumentaristike, ali mi se takođe dopadaju izazovi fikcije. Na neki način, međutim, oni nijesu sasvim različiti, posebno u pogledu revizije, dopisivanja i prerade jezika u vrstu jednostavnog značenja. Jedan od mojih urednika rekao je da fikcija i dokumentaristika koriste različite strane mozga. Ja ne znam da li je to istina, ali mislim da mi ta razlika prija.

Veliki broj istih vještina ulazi u igru i kod fikcije i kod dokumentaristike. To su istraživanja u biblioteci, razgovori sa ljudima i sama disciplina pisanja. Sjedenje i bavljenje tim stvarima podrazmijeva čak i dane frustracije. Međutim, kada sam počela da pišem fikciju, ja sam se pridružila grupi pisaca – od četiri žene koje se sastaju od prilike svakih mjesec dana, kako bi međusobno u zajednici podijelilie iskustva, podržale i kritikovale jedne druge.  To je ublažena usamljenost i rizičnost pisanja romana.

Iako je riječ o istorijskoj fikciji, „Dan posle noći“ je više savremeniji od Vaših drugih istorijskih romana („Crveni šator“, „Posljednji dani“). Kako se pisanje o novijoj istoriji razlikuje od pisanja o dalekoj prošlosti?

Pisati o drevnom Bliskom Istoku iz 1.500 godine prije nove ere znači da niko ne može zaista prigovoriti mom receptu za kozji paprikaš. Bliža  su nam moderna vremena, ali lakše se prave greške. U mom drugom romanu, „Dobroj luci“, koji u sadašnjosti opisuje tretman raka dojke, bila sam svjesna potrebe da činjenično i emotivno budem tačna. Pišući „Dan posle noći“, radila sam kako bi se izbjegle činjenične greške i anahronizmi. Očekujem da možda postoji primjedbi na moje prikazivanje i interpretaciju različitih događaja i lokacija, ali sam mirna zbog toga, jer sam pročitala i čula različite izvještaje ljudi koji su bili tamo.       
       
Zaboravljeni svijet sestrinskih tajni
    
Svoj prvi roman “Crveni šator”, inspirisan sa nekoliko stihova iz biblijske knjige Postanja, Anita Dajamant je objavila 1997 godine. Knjiga je postala bestseler zahvaljujući preporukama čitalaca i podršci nezavisnih knjižara. Godine 2001, “Crveni šator” je bio knjiga godine u SAD prema izboru knjižarske mreže “Booksense”. Knjiga je objavljena u više od 25 zemalja širom svijeta, uključujući Australiju, Englesku, Finsku, Francusku, Njemačku, Holandiju, Izrael, Japan, Koreju, Litvaniju, Portugaliju, Španiju, Švedsku…

„Crveni šator“ je priča o Dini, iz 34. poglavlja biblijske knjige Postanja.  Ova epizoda, obično poznata kao “Silovanje Dine” bila je već vjekovima teška za čitaoce Biblije, zbog ubilačkog ponašanja Jakovljevih sinova. Ispričan glasom Dine, ovaj roman otkriva tradicije i nemire života žena u prošlosti – svijet crvenog šatora. On počinje pričama njenih majki – Lie, Rahile, Zilpe i Bilhe – četiri Jakovljeve žene. One vole Dinu i daruju je vještinama koje će joj pomoći u njenom potonjem životu. Naposljetku, kada se bude zaljubila, doći će do tragedije zbog koje će morati da pobjegne od porodice. Dinina saga dopire iz jednog izuzetnog perioda rane istorije i vezuje čitaoca nitima neodoljive privlačnosti. Dirljiva priča “Crvenog šatora” otkriva zaboravljeni svijet čudesnih rađanja, robova, zanatlija, kućnih bogova i sestrinskih tajni.

Autor: Vujica Ognjenović