AUTOR ROMANA
RAZGOVOR: KOLUM MEKEN, IRSKI PISAC, JEDAN OD NAJZNAČAJNIJIH AUTORA SVOJE GENERACIJE, GOVORI ZA “ART VIJESTI”
Mi idealizujemo maglovitost i krhotine prošlosti
Inspirisan životom poljske ciganske pjesnikinje Papuše, irski pisac Kolum Meken podario nam je lik Zoli Novotne, romske igračice, pjesnikinje i revolucionarke. Njen neobični život opisao je u romanu „Zoli“, nedavno objavljenoj u izdanju „Lagune“.
Tridesetih godina prošlog vijeka Zoli je još dijete i sa svojom porodicom luta drumovima kroz Slovačku. Ubrzo po izbijanju Drugog svjetskog rata fašisti brutalno ubijaju njene roditelje. Brigu o djevojčici preuzima njen djed i zajedno se pridružuju grupi putujućih Cigana, harfista. Tako počinje Zolina okrutna životna avantura. U sukobu kultura i vjerovanja, u vihoru političkih previranja, mlada i talentovana žena ulazi u krug čeških avangardnih intelektualaca i umjetnika. Otkriva svoju prvu veliku ljubav, ali i surovu realnost poslijeratnog društva. Njeno neuobičajeno socijalno porijeklo i umjetnička duša mogu je ili izdići iznad svih ili potpuno slomiti. “Zoli” je roman o ljubavi i gubitku, parabola savremene Evrope.
Kolum Meken je rođen u Dablinu 1965. Pored “Igrača” (romana o slavnom baletskom igraču Rudolfu Nurejevu) i „Zoli“, koje su jedine njegove knjige dostupne našim čitaocima, Meken je napisao i romane: “Pasja pjesma”, “Ova strana svjetlosti”, zbirke priča “Sve što se mora u toj zemlji” i “Pecanje u glogovoj crnoj rijeci”. Bavi se i novinarstvom. Njegovu prozu i eseje objavljuju poznate svjetski listovi: “New Yorker”, “The New York Times Magazine”, “Atlantic Month”. Živi sa suprugom i troje djece u Njujorku, odakle je i govorio za “Art Vijesti”. Ovaj pisac će sredinom oktobra boraviti u Sarajevu kao gost tamošnjeg književnog festivala.
O svom neobičnom romanu „Zoli“ o izuzetnoj ciganskoj pjesnikinji i pjevačici Zoli Novotnoj, iza koje se krije stvarna ličnost, Bronislava Vajs, Meken je na početku razgovora rekao:
- Mislim da je najveći uspjeh u vezi sa ovom knjigom to što je ona napisana. Morao sam da učinim veliki imaginativni skok, da iznesem činjenice kako sam bijelac, Irac, muškarac, pripadnik srednje klase, koji pokušava da napiše knjigu o slovačkoj Ciganki, pjesnikinji iz sredine pedesetih godina prošlog vijeka. Ali, zaista ne bi trebalo da postoje priče koje bi bile iznad nas. Priče su ono što nas čini jednakima. One su velika demokratija. Sve priče su o “drugima”. To je ono što ih čini vrijednima. Mi stupamo u tijelo koje ranije nijesmo poznavali. Tako da sam i ja pokušao da napravim jedan veliki uživljavajući skok u dušu te žene. A, kada sam prvi put otpočeo istraživanja, stupio sam u svijet o kome gotovo da nijesam ništa znao.
Da li je romska kultura za Vas bila nepoznanica?
- U romsku (cigansku) kulturu ušao sam praznih šaka. Ali tu je postojala sloboda, jedan otvoren ulaz. Morao sam da budem otvoren za različite mogućnosti. I morao sam da preokrenem svoje sopstvene, ranije izgrađene klišee i stereotipe. Poslije četiri godine istraživanja i pisanja, postao sam, ako ne dobro obaviješten onda u najmanju ruku promijenjen. Izjednačio sam moju inicijalnu ignoranciju sa opštim nivoom ignorancije širom svijeta. Ja se ne razlikujem od drugih. Nijesam znao ništa o Ciganima. Nijesam čak znao ni za riječ “Rom” ili “romski”. Ali moj interes je bio podstaknut knjigom Izabele Foneske “Sahrani me uspravno” i tada sam želio da saznam više. Želio sam da kopam po toj temi i da prevaziđem sopstveno neznanje. Želio sam da vidim postoji li mogućnost da ispričam tu priču, koja je uglavnom neispričana, u Irskoj, u Srbiji, ili bilo gdje drugdje gdje se nalazimo. Jer, priče Roma, ili Cigana i dalje su velikim dijelom neispričane.
Iza imena Zoli Novotne junakinje Vašeg romana krije se ime Bronislave Vajs, poljsko-romska pjesnikinja i pjevačica. Kako ste otkrili njenu životnu priču?
- Tražio sam knjigu koja bi formirala vrh mojih ideja o egzilu, koga sam ja tokom svoje spisateljske karijere pokušavao da istražim. On je bio – iako nijesam uvijek u potpunosti bio toga svjestan – moja opsesija tokom dvije decenije. I kada sam jednom shvatio da je egzil bio moja opsesija, došlo je vrijeme da ga se i oslobodim. Bio je to posljednji izlet u osobenu tamu. A onda mi je moja supruga, Alison, ispričala priču o poljskoj pjesnikinji Papuši koja je bila vrlo poznata ciganska pjevačica tokom 1950-ih. Moja žena je čitala o njoj u knjizi Izabele Foneske i kada sam ja vidio njenu sliku nijesam mogao da se oslobodim od nje. Kakva pjesnikinja. Kakav egzil. Kakva Ciganka. Da bih joj umakao, morao sam da pišem o njoj.
Da li ste išli u Slovačku kako biste istražili teme za ovaj roman?
- Da. Putovao sam par mjeseci po Slovačkoj i po djelovima istočne Evrope. Posjećivao sam naselja, razgovarao sa predavačima, muzičarima, visio po sirotinjskim naseljima, pokušavao da vidim svijet sa unutrašnje strane. Siromaštvo pojedinih regija bilo je brutalno. Među najgorima koje sam ikada vidio. I rasizam je bio zapanjujući. Upoznao sam ženu koju su ljekari sterilizovali, porodice koje su iz svojih domova protjerali vatrom. Važno je ne praviti blagoslov siromaštva, iako…. sam upoznao neke gnusne ljude. I vidio sam veoma surove granice.
Ali u romskim ili ciganskim naseljima koje sam obišao nailazio sam na veliku darežljivost. Otvarali su mi svoja vrata, tjerali me da sjedim, pričali mi priče. Da postoji takva darežljivost usred tolike sirotinje, to je za mene bilo zapanjujuće. Mislim, svi ti ljudi su me pozivali u svoje domove. Trebalo je da me izgrde zbog mog muka i ignorancije. Trebalo je da se late oružja protiv policajaca sa kojim su se svađali svakoga dana. To me je zaprepastilo. I mi bismo sjedeli i po cijelu noć pjevali pjesme. Ja sam pjevao irske balade. Sva djeca su se prislonila uz mene, a ponekad bi i tako zaspali. Vjerovatno zato što sam pjevao tako grozno.
Sjećam se da sam jednoga dana bio u Sviniji, u mjestu koje oni zovu “kamp onih koji jedu pse”. Vidio sam dječaka koji sjedi pored mosta i savija cigarete. Taj most je zapravo bio gomila krša, napravljen od dasaka, aluminijumskih plahta, konopaca, debala drveća, raskvašenog kartona, automobilskih guma, i svake vrste otpada. Sam po sebi dječak je izgledao kao da je dio mosta. Stavljao je duvan na papir. Potom sam primijetio kako je iscijepao stranicu knjige kako bi od nje pravio kartice za pravljenje cigareta. Pošto je povukao dim, papir se u trenutku razbuktao i on je pušio u brzim i oštrim potezima. Kada je završio, iscijepao je preostale stranice knjige i strpao ih u džepove svoga džinsa. Bacio je korice knjige i spustio se pješice do mosta.
Kada je otišao do oronule šupe, ja sam odšetao da vidim šta je on to pušio – bio je to slovački pijevod knjige francusko-rumunskog pisca Siorana. Nevjerovatno.
Životna priča Zoli Novotne bila je nesvakidašnja: nacisti su ubili njenu porodicu tokom Drugog svjetskog rata, ona je živjela u Čehoslovačkoj pod socijalizmom. Nije li njen život svjedočanstvo o burnom dvadesetom vijeku?
- Da, svakako da jeste svjedočanstvo o velikom djelu XX vijeka. Zapravo, ono što ne bi trebalo nikada da zaboravimo, da se ne bi ponovo dogodilo.
„Zoli“ je roman o pjesnikinji, ali njeno doba moglo bi biti naše doba u kome živimo. Slažete li se?
- Da, tamo gdje smo bili je često ono mjesto gdje smo sada. Jedino i samo nade tih vremena idu na bolje, kako bismo srušili kulturu ignorancije. Ali, ja žarko želim da idem u današnje vrijeme i da pokušam da ovdje pronađem neku nadu.
Kakva je bila uloga Zoli Novotne u novijoj romskoj književnosti?
- Pa, ona je pisala na najosnovnijem nivou. I to je ono što je po sebi zapanjujuće za kulturu koja je primarno usmena kultura. Ona je slomila kalup. Ona je stvorila nov način saopštavanja svojih priča, priča iz svog naroda, i to kroz poeziju i pjevanje.
Romska kultura je marginalizovana kultura, ali u Vašem romanu pokazali ste koliko je ta kultura bogata. Koliko mi zapravo (malo) znamo o romskom ili ciganskom nasljeđu?
- Znamo veoma malo. Potrebno je da saznamo više. Najprije, samo u Evropi postoji od 10 do 12 miliona Roma. To je, na primjer, dva puta više od populacije Irske. Postoje brojni problemi koji iskrsavaju kada govorima o iskustvima sa Romima. Po tradiciji oni su bili oralna, usmena kultura, tako da je proces “pamćenja” različit. Postoji nepovjerenje prema učenju iz knjiga. Pjesnici i naučnici su uglavnom ignorisani čak i u skorašnjim godinama. Možete čuti kikot kada neko izgovori riječ “ciganski intelektualac”. I to je neka vrsta nenormalnosti. Možda je priča o Ciganima toliko bolna za susrijetanje sa njom. Mi ne možemo vladati njom. Umjesto toga mi idealizujemo maglovitost, krhotine prošlosti, ili mi brutalizujemo užasnu sadašnjost. Ima toliko puno prisutnih stereotipa o romskom narodu.
Ima li kakvih sličnosti između Vaših romana „Zoli“ i „Igrač“? Obje priče su o egzilu, zar ne?
- Obje priče su o osobama koje su u egzilu i pokušavaju da pronađu put nazad, do svog doma – jedan junak to čini kroz ples, igru, a drugi kroz poeziju. Oni svoj dom pronalaze u tim stvarima. Oboje su, naravno umjetnici. I oboje prelijepo izražavaju sebe na licu bolnog svijeta. Ja smatram da je Rudolf Nurejev proživio najljepši dio svog života kroz igru, a Zoli je živjela najljepši dio svog života iskazujući se kroz poeziju.
Može li se Vaš roman „Zoli“ čitati kao knjiga o manjinama u Evropi i rasizmu protiv Roma?
- Ja sam želio da to bude priča, dobra priča, srceparajuća priča. A ispod toga da postoje politički stavovi i tako dalje. Ali na kraju, moj zadatak je bio da ispričam priču, a ne da kažem ljudima kako da razmišljaju. Čitaoci će dobiti ono što žele od knjige. Najbolji čitalac mogao bi biti sposoban da me poduči o čemu govori moja knjiga. Dopadaju mi se ti činovi kreativnog čitanja isto kao što volim kreativno pisanje.
Kakve su najčešće reakcije Vaših čitalaca na knjigu “Zoli”?
- Nevjerovatno je, ali dobio sam puno crteža sa likom Zoli od ljudi kojima se dopala knjiga. To su učinili umjetnici koji su poželjeli da je skiciraju. Onako kako se njen lik javio u njihovim umovima.
A, šta kaže kritika?
- Od strane kritike tretiran sam uopšteno i to već duže vremena!
„Zoli“ nije “irska” knjiga. Kako ste postigli distancu i uspjeli da pišete o, za Vas, potpuno novoj temi?
- Možda to i jeste irska knjiga. Ali, možda je i balkanska knjiga. Ili možda je to francuska knjiga. Ali, ono što bih ja želio je da ta knjiga bude čitana svuda, da ima značenje bilo gdje drugdje. I proces pisanja je takav, ja moram da prionem i da čitam puno. Proveo sam godinu dana u njujorškoj Javnoj biblioteci. A potom sam morao da putujem. Bio je to četvorogodišnji projekat.
Istovremeno ponosni i postiđeni
- Čak i među njima samima postoji duboka ambivalencija oko romskog identiteta – oni su u isto vrijeme i ponosni i postiđeni. Oni su ponekad i povrijeđeni da bi nazvali sebe Romima. Postoje brojni klišei o njima samima. Ali, ima Roma bankara, kompjuterskih tehničara, filantropa, glumaca, svih vrsta ljudi o kojima nije neophodno da se čuje. Imaju vema bogatu kulturu, takođe veoma jake porodične veze, muziku, način na koji pamte, izraženu darežljivost. Kod njih postoji obilje stvari koje zbunjuju, ali to je tako u bilo kojoj od drugih kultura.
Nedostaje mehanizam javnog negodovanja
U mom dijelu sveta, na Balkanu, i dalje su veoma jake predrasude o Romima. A kakva je situacija u Irskoj?
- Tako je i ovdje. Prije samo nekoliko nedjelja vratio sam se u Irsku i tu su bili ogromni protesti protiv Roma koji su se preselili na zeleni prostor na gradskoj zaobilaznici. Kakva zajedljivost u novinama i na radiju. Naravno, postoje nomadi svuda, koji su poput Roma, ali etnički Irci – oni se i dalje razlikuju. A potom sam bio u Napulju, u Italiji, gdje su ih tjerali vatrom iz njihovih kampova. To je najmanje prihvatljivo lice rasizma. To je dovoljno da vas otjera u očaj. Ali tako velika masa Roma i dalje nema unutrašnji glas ili mehanizam javnog negodovanja. Dio teškoća se pripisuje njihovoj sopstvenoj tišini koja ide na ruku stereotipima.
Vujica OGNJENOVIĆ
Podelite na društvenim mrežama: