„Adresa“: Lagana šetnja kroz Beograd

Novi roman Dragana Velikića „Adresa“ (Laguna, 2019.) sa podnaslovom „Beogradski roman“ nastojanje je ovog pisca da kroz svoju knjigu uhvati jednu istorijsku, ali i političku perspektivu grada kroz raskopavanje slojeva njegove prošlosti. Onih slojeva koji su ga oblikovali i određivali njegov izgled stotinama godina unazad. Pri tome autor nastoji prikazati grad kao prostor koji oblikuju njegovi stanovnici, i to oni nevidljivi, tihi hodači koji su zapravo unutrašnji mehanizam grada, ali i kao organizam koji uprkos svojim stanovnicima, njihovim rušilačkim i graditeljskim porivima, opstaje i traje kroz vrijeme. Iako je junak Velikićevog romana stacioniran u sadašnjosti, sa brojnim tačkama aktuelnog društveno-političkog miljea glavnog grada Srbije, prikazuje se kroz njegovo kretanje gradom, kroz zapise i knjige koje čita, u opsesivnom htijenju da napiše knjigu svih knjiga o Beogradu, autorova želja da se grad uhvati u svojoj ukupnosti od prvih njegovih spominjanja do trenutka sadašnjeg.

To nije neka pretjerana novost u književnom smislu. U posljednjih nekoliko godina imali smo više pokušaja da se na slične načine progovori o Beogradu. Svetlana Slapšak je svojim romanom „Ravnoteža“, na primjer, o Beogradu devedesetih govorila iz ugla žena, nastojeći priču o nemirnim vremenima i promjenama grada dati iz tog rakursa, Igor Marojević se u dva svoja posljednja romana „Beograđanke“ i „Prave Beograđanke“ takođe, na svoj način, bavio ovim gradom iz perspektive savremenosti i prošlosti koja određuje život njegovih junakinja. Za razliku od ovo dvoje autora Velikić u „Adresi“ odlučuje da ide u one još dublje istorijske slojeve, tražeći u njima odgovore za neka pitanja koja danas opterećavaju grad i određuju njegovu životnu dinamiku.

Prekretnica života

Junak Velikićevog romana Vladan Todorović, dokumentarista u Muzeju pošte, na životnoj je prekretnici. Pedesetogodišnjak je koji se nedavno razveo, te sada kao osamljenik i osobenjak useljava u novi stan koji je kupio na Tašmajdanu. Autor nas uvodi u priču, ispripovijedanu uglavnom u trećem licu jednine, kadrovima u kojima Vladan u potrazi za stanom zapravo govori o Beogradu, njegovim ulicama, i prošlosti, evocirajući kroz to vlastita porodična sjećanja i uspomene. Priča zapravo kreće onog trenutka kada junak Velikićeve „Adrese“ na broju 23. shvata da je jedna od njegovih komšinica, predsjednica kućnog savjeta, njegova bivša radna koleginica Margita. Ona je tipična čuvarica haustorskog reda i mira, putem njenog lika pisac nas upoznaje sa onim dobro poznatim izmjenama lica gradova u ovdašnjoj tranziciji, kada divlji kapitalizam preuzima sve. Grad je, iz Margitine priče, zapravo danas ni sjena onog grada koji je nekada bio. U svakodnevnim razgovorima na stubištu, u kojima se Margita žali Vladanu na sustanare, i zlu sudbinu njihovog haustora zarobljenog u raljama divlje i nelegalne gradnje, čitalac je pred onim dobro poznatim slikama koje ga, sigurno je, u mnogim gradovima nekadašnje Jugoslavije danas neminovno okružuju. Margita je i hroničarka zgrade, budući da cijeli svoj vijek provodi na toj adresi, i kao takva ona Vladana upoznaje sa svim svojim bolnim ranama prouzrokovanim uglavnom dinamikom mikrokosmosa haustora.

Vladan pak sa vjerom da mu je razvod braka konačno omogućio da dosegne sebe, zanesen idejom da napiše roman o Beogradu, zapisuje Gitine riječi i na osnovu njih izvodi solilokvijska tumačenja grada. Pored toga, on nadugačko razglaba o svom bivšem životu, odnosu sa suprugom, ali i odnosima između dvije porodice. Sa jedne strane, imamo njegovu porodicu, kao tipičnu srednju klasu jugoslovenskog socijalizma, uvijek nekako tihu i nespremnu, dok sa druge strane imamo supruginu porodicu, probitačnih mahera snalaženja u kriznim situacijama, sa računima u inostranstvu i svim komoditetima ugodnog građanskog života. Iz toga izvire osjećaj slobode kod glavnog junaka „Adrese“, skinuti su okovi determinisanih porodičnih odnosa, i on sada ponovo započinje vlastiti život. Osvjetljava grad u kojem je odrastao, ali i porodičnu prošlost koja ga je obilježila. Ispod svega toga pak leži misao o gradu, pokušaj junaka da spozna grad u kojem živi, krećući se njegovim ulicama često u zamišljenom obliku nekog od pisaca u čije ličnosti, u onoj godini života u kojoj su umrli, a kroz koju Vladan prolazi, ulazi. Vladan je tako mišljen kao junak sanjar i zanesenjak, koji se sprema u odsudnu bitku sa vlastitim identitetom stanovnika Beograda, tragajući kroz priče o zločinima, bombardovanjima grada, njegovim drevnim pozicijama u velikim carstvima, gradu na raskršću puteva, na ušću dvije rijeke, za onim što suština grada jeste.

I voistinu, ovako mišljena „Adresa“ se doima kao pokušaj, istina ne baš originalan, da se načini roman grad. Da se o gradu kroz junaka romana progovori u jednoj povijesnoj perspektivi lomova i mijena koje su lice metropole unakazivale i unakazuju. Vladan i Margita, čije su priče dvije osnovne narativne linije romana, jednako su izgubljeni i zarobljeni u prošlom, ali i svjedoci promjena koje su potresale grad i koje ga sada dave. Njihov susret će, međutim, Vladanu otvoriti put u sjećanje o godinama djetinjstva koje je sa majkom proveo u Vrnjačkoj banji. A kada se odluči otputovati da posjeti kuću u kojoj je tamo stanovao, jedan vitraž podsjetiće ga na davno potonulo prošlo vrijeme i suočiti sa nekim potisnutim traumama djetinjstva. Sve to, znamo li potku ranijeg Velikićevog romana „Islednik“, djeluje poznato u postupku ovoga pisca. Ono što međutim iznenađuje, u odnosu na ranije Velikićeve knjige, jeste da ovaj roman djeluje u dobroj mjeri plošno i predvidivo. Pripovijest je uglavnom linearna, smjenjuju se Vladanova i Gitina priča jedna za drugom. Potom imamo refrenične šetnje kroz gradske ulice i znamenitosti, sa suviše deskriptivnog koje nije funkcionalno za priču „Adrese“. Ono, istina, daje određeni gradski kolorit, ali to često djeluje kao umetnuto sa razglednica ili iz vikipedijskih opisa. Dakle, nema pretjerano autentičnog doživljaja grada iz pozicije junaka, pa često sve to djeluje kao jedan gradski bedeker. Što se, sasvim logično, odražava i na samu uvjerljivost gradnje karaktera lika.

Grad roman

Pored navedenog, kako kolega Saša Ćirić u svom osvrtu u Betonu primjećuje, „Adresa“ je u izvjesnoj mjeri politički pamfletističan roman. Tačnije, svojevrsni angažman, progovaranje o užasu vučićevštine koja iskače iz frižidera i ruinira Beograd, ovdje se uzima kao odveć doslovično aktivističko djelovanje autora. Posmatrano iz aktuelnog trenutka, to djeluje hrabro i sasvim razumljivo, međutim određena šminkanja ili poružnjivanja određenih perioda prošlosti ukazuju i na izvjesna autorska skliznuća u ovom romanu. To ne znači da Velikić na bilo koji način podražava neku nacionalnu ili nacionalistički obojenu priču, ali se recimo stavljanje u prvi plan partizanskih zločina potkraj Drugog svjetskog rata, a zanemarivanjem nekih drugih, pomalo ostavlja gorak utisak o romanu.

Poznata je ona stara činjenica da tamo gdje u prvi plan izađe političko govorenje, bar ono koje nije inovativnije alegorijski uklopljeno u narativ, dolazi do poglupljivanja književnosti. Ili ako ne to, onda bar do njene sterilizacije. Ovdje se doima da je najveći problem „Adrese“ upravo to što ona, narodski rečeno, niti smrdi, niti miriše. Čitljiva je, na momente zanimljiva, ali ipak pati od neke vrste dosade. Ako uzmemo da je ovdje posrijedi bila želja da se napiše roman grad, ili da je grad roman, onda bi kao ilustracija moglo poslužiti pisanje Lasla Vegela, koji je u svojim romanima „Neoplanta ili obećana zemlja“ i „Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile“ na najbolji način pokazao kako se piše književni tekst o mijenama grada kroz vrijeme. Odnosno, kako junaka postaviti u haos grada i istorije. Na koncu, znamo li kako je Kovač pisao o Beogradu u svojim „Kristalnim rešetkama“, doima se da je Velikić morao ponuditi više od ovoga što „Adresa“ jeste.

Autor: Đorđe Krajišnik
Izvor: oslobodjenje.ba